ČLANCI I OSVRTI

Objavljeni tekstovi predstavljaju isključivo mišljenja i stajališta autora.

Natali Lulić Grozdanoski, Istraživanje uzroka sukoba kao preduvjet smislene razvojne suradnje na Bliskom istoku
svibanj 2018.

Pored razumijevanja pokretača razvoja važno je razumijevanje njegovih glavnih kočničara, a to su prije svega nasilje i sukob. Razvojna suradnja može biti jedan od važnih mehanizama suzbijanja sukoba i nasilja na njihovom izvoru, uz pretpostavku da su njihovi uzroci kvalitetno analizirani i prepoznati…
Čini se kako rječnik koji Europska unija koristi u pregovorima sa zemljama u razvoju drugoj strani nije razumljiv ili ga možda odbija razumjeti, pa Europska unija ostaje neshvaćena ili pogrešno shvaćena. Razlog neshvaćenosti pronalazimo u različitim sustavima vrijednosti. Zemlje u razvoju u zapadnoj razvojnoj politici vide samo novac i neprestano traže još više novca, koji bez prihvaćanja temeljnih vrijednosti mira, demokracije, dobroga upravljanja i ljudskih prava te nužne promjene društvene svijesti postaje isključivo sredstvo perpetuiranja ovisnosti o pomoći. Stavljanjem naglaska isključivo na količinu novca, zapadne zemlje postaju sudionici u poticanju ovisničkog odnosa i de facto perpetuiraju neodrživi razvoj…
Stabilnost i sigurnost su ključni preduvjeti razvoja. U područjima koja nisu pogođena sukobom i u kojima se razvoj može mjeriti u materijalnim kategorijama, zapadni koncept razvojne pomoći može pridonijeti smanjivanju ekstremnoga siromaštva, otvaranju novih radnih mjesta, podizanju životnog standarda i slično. Međutim, u područjima pogođenima sukobom takav koncept razvojne pomoći, bez djelovanja na uzročnike sukoba, lako može postati kontraproduktivan, kako za davatelje, tako i za primatelje pomoći…
Opširnije

Natali Lulić Grozdanoski, Razvojna suradnja na Bliskom istoku: preduvjeti, izazovi i mogućnosti za izgradnju razvojnog partnerstva
svibanj 2018.

Razvojna suradnja oblik je međunarodne suradnje čiji je primarni cilj iskorjenjivanje siromaštva i ostvarivanje održivog i uključivog razvoja u slabije razvijenim zemljama. Hrvatska se u zadnjih nekoliko godina našla u situaciji brze prilagodbe i preobrazbe iz zemlje primateljice pomoći u zemlju davateljicu pomoći. U mnogim državama koje su tradicionalni donatori, poput Švedske, taj je proces trajao bitno duže. Razvojna je suradnja zanimljiv politološki fenomen, no upravo zbog brzine kojom se Hrvatska u nju uključila, ona još uvijek predstavlja novo i nedovoljno poznato područje u našoj općoj, stručnoj i znanstvenoj javnosti.
Tijekom pregovora o članstvu u Europskoj uniji, posebice od 2008. do početka članstva sredinom 2013. godine, jedan od preduvjeta za članstvo bio je usklađivanje s europskom politikom razvojne suradnje i humanitarne pomoći te preuzimanje obveza u izgradnji zakonodavnog i institucionalnog okvira za oblikovanje nacionalne politike razvojne suradnje i humanitarne pomoći. Uspostavom zakonodavnog i institucionalnog okvira stvorili su se nužni preduvjeti za provedbu ove politike.
Hrvatska je već sudjelovala u više od tisuću razvojnih projekata; od 2009. otkad se vodi službena evidencija do danas godišnje ih je prosječno bilo oko 390. Uspostavljena je i suradnja s različitim udrugama civilnog društva kao partnerima u njihovoj provedbi…
Ideja razvojne suradnje proizlazi iz pojma razvoja definiranog u drugom preambularnom poglavlju Deklaracije Ujedinjenih naroda o pravu na razvoj iz 1986. godine: “Razvoj je sveobuhvatan gospodarski, društveni, kulturalni i politički proces koji ima za cilj neprekidno unaprjeđivanje dobrobiti čitavog stanovništva i svih pojedinaca na temelju njihovog aktivnog, slobodnog i smislenog sudjelovanja u razvoju i poštene raspodjele koja iz toga proizlazi” (UN 1986)… Rastuće nejednakosti između bogate manjine i siromašne većine na globalnoj razini, između razvijenih i nerazvijenih država, ali i unutar samih država, pored religijskih, političkih i povijesnih razloga mogu se ubrojiti u uzroke sukoba i pojačanih migracija.
Razvojna suradnja, koja pridonosi razumijevanju i rješavanju problema na izvoru, postaje tako nezaobilazna u međusobno povezanim i uvjetovanim aspektima međunarodnih odnosa. Slično gospodarskoj, sigurnosnoj, obrazovnoj, kulturnoj i ostalim oblicima interakcija između država, razvojna suradnja ima svoje posebitosti. Ponekad je u određenim aspektima iscrpnija, više interdisciplinarna, te time može pružiti dodanu vrijednost u međunarodnim odnosima.
Opširnije

Robert Bogešić, Diplomacija i kršćanske crkve
svibanj 2018.

Nastankom država usporedo se uspostavljaju i njihovi međusobni odnosi. Jedno od glavnih sredstava u međusobnoj komunikaciji je diplomacija, koja označava vođenje državnih poslova na području vanjske politike, državni aparat koji predstavlja državu u svijetu, sposobnost, znanje, vještinu i metode komuniciranja i održavanja međunarodnih odnosa te profesiju predstavljanja države u međunarodnim odnosima. Pojedini autori podrazumijevaju pod diplomacijom vođenje vanjske politike ne samo s drugim državama nego i ostalim međunarodnim subjektima pri usklađivanju interesa i sposobnosti vođenja pregovora.
Crkva (grč. ekklesia, sabrana zajednica) predstavlja „univerzalno društvo vjernih koje je Bog od vječnosti predodredio za vječni život“ (Hammond, 1994.:180) i zajednicu koja ima svrhu štovati Boga i naviještati Evanđelje oko sebe. Kroz naviještanje Crkva uspostavlja međusobne odnose s društvom, koje uključuje i državu.
U kojoj mjeri međusobni vanjsko-politički odnosi međunarodnih subjekata mogu opterećivati temeljno poslanje kršćanskih crkvi? U kakvom su odnosu diplomatski odnosi i naviještanje Evanđelja? Mogu li ta dva pojma ići zajedno i ako da, do koje točke u kojoj se razdvajaju? Kada se oni to razdvajaju?
Može li se govoriti o pojmu „kršćanska diplomacija“? Sadrži li poziv crkve na naviještanje Evanđelja oblik uspostavljanja službenih odnosa s državom u kojoj crkva djeluje i kakav je utjecaj tih odnosa na poslanje naviještanja Evanđelja?
Specifičan oblik međunarodnih aktivnosti kod Katoličke crkve je tzv. Vatikanska, odnosno papinska diplomacija, koja predstavlja dvostruki okvir djelovanja, s jedne strane politički i s druge strane, vjerski.
U tekstu je posebna pozornost stavljena na diplomaciju Republike Hrvatske i njenog odnosa s Katoličkom crkvom, s obzirom da je s tom crkvom, tj. njenim najvišim organom, „Svetom stolicom“ sklopila ugovore koji uređuju niz odnosa između Katoličke crkve i Republike Hrvatske.
Opširnije

Andrea Bekić, London i Bonn – dva pola politike EZ prema priznanju RH 1991.godine
siječanj 2012.

Proglašenje neovisnosti RH u lipnju 1991. europske političke metropole doživjele su kao udarac regionalnoj stabilnosti, ali i diplomatskim inicijativama EZ-a za sprečavanje raspada Jugoslavije.
Nakon neuspješnih višemjesečnih pregovora i funkcionalnoga raspada jugoslavenskih saveznih organa, Bonn se, unutar EZ-a, zauzeo za međunarodno priznanje i ostvarenje samoodređenja RH. U Londonu su se suprotstavljali njemačkoj inicijativi, koristeći također mehanizme Konferencije EZ-a o Jugoslaviji i UN-a. Kako ne bi ostala izolirana unutar EZ-a, posebice u svjetlu prihvaćanja Maastrichtskoga ugovora o EU u prosincu 1991., Velika Britanija načelno se složila s priznanjem RH, ali se usprotivila “preuranjenom priznanju”. Opširnije

Dr. sc. Mladen Nakić, NATO i Zapadni Balkan: 2020.
siječanj 2012.

Nestanak ideološkog i vojnog suparnika s političke scene početkom 1990-tih godina prošlog stoljeća poslužio kritičarima Saveza za jačanje negativnog stava koji je dovodio u pitanje daljnje postojanje Saveza i svrsishodnost njegove buduće misije.
Vojna intervencija Saveza u BIH 1994 označila je početak nove misije NATO-a. Bilo je jasno da rat na prostoru bivše Jugoslavije ne predstavlja direktnu sigurnosnu prijetnju bilo kojoj članici Saveza. Postalo je očigledno kako samo obrambena zadaća Saveza nije dovoljna u promijenjenim odnosima koji su uspostavljeni u međunarodnoj zajednici. Kao i u slučaju NATO-ove intervencije u BIH tako se i u intervenciji na Kosovu 1999. godine. primarno radilo o zaštiti demokratskih vrijednosti (individualnih i kolektivnih), a manje o sigurnosnoj ugrozi samih članica Saveza. Zapravo, tu počinje konkretna post-hladnoratovska transformacija Saveza u pravcu zaštite zajedničkih vrijednosti, najprije u Europi, a kasnije i izvan transatlantskog prostora. Opširnije…